Silovanje je vrsta seksualnog napada koja uključuje forsiranu, izmanipulisanu, ili koerzijom osiguranu genitalnu stimulaciju ili penetraciju nečijih intimnih dijelova tijela, uključujući vaginalnu, analnu, ili oralnu penetraciju, bilo penisom, šakom, prstom, ili drugim predmetom. Legalne definicije silovanja zavise od zakona svake individualne države, ali većina se slaže da je ono neželjena seksualna penetracija. Upotreba sile se ne odnosi uvijek na fizičku silu. Ona može biti i emocionalna koerzija, prijetnja o povrjeđivanju, zastrašivanje, psihološka prisila ili manipulacija žrtve u neželjeni seks. Silovatelj može biti neko ko nam je potpuno nepoznat, ali u većini slučajeva (oko 8 od 10 slučajeva) silovanja silovatelj je neko koga žrtva poznaje, bio to poznanik, prijatelj, trenutni ili bivši intimni partner, ili član porodice. Važno je upamtiti da izlasci, flert, postojanje intimne veze bilo sada ili u prošlosti, kao ni poljupci ili željeni dodiri, nipošto ne daju nekome pristanak na dalji ili “veći” seksualni kontakt i silovanje.
Silovanje u vezi/braku nije uvijek vidljivo niti zakonski predviđeno kao krivično djelo, ali ono je itekako jednako ozbiljno kao i druge forme seksualnog nasilja i seks nipošto nije dužnost ni jednog člana partnerskog odosa niti nešto što je normalno zahtjevati putem korerzije ili drugih oblika prinude ili nasilja.
Žrtve bilo kog tipa silovanja ili seksualnog napada često okrivljavaju sebe što su se ponašali na određeni način, misleći da su time ohrabrili ili podstakli silovatelja na napad, ili da se nisu dovoljno branili. Za seksualno nasilje je kriv isključivo silovatelj/napadač i nikako žrtva. Žrtva nikada nije “izazvala” napad niti je kriva ili odgovorna za njega. Bilo ko može biti žrtva silovanja, nezavisno od nečijeg uzrasta, pola, roda, ili seksualne orijentacije. Žene i feminine osobe su pod znatno većim rizikom od seksualnog nasilja, ali to nikako ne znači da se ono ne dešava muškarcima i maskulinim osobama niti da oni nisu pod rizikom. Velika većina silovanja i seksualnih napada se nikada ne prijavi policiji i tužilaštvu usljed straha od napadača, društvene stigme i okrivljavanja žrtve (uključujući osjećaje krivice i sramote), nepovjerenja u policiju i zakonske procedure ili nepostojanje infrastrukture za adekvatnu brigu o žrtvama seksualnog nasilja, straha od retraumatizacije, ili pokušaja da se na incident zaboravi. Najviše iskustava seksualnog nasilja dešava se prije nečije 25. godine.