Prisilna kontrola je u nekom zemljama prepoznata kao zaseban zločin i forma partnerskog ili porodičnog nasilja. Ona je ponašanje ili obrazac ponašanja, prijetnji, napada, omalovažavanja, sramoćenja i zastrašivanja koji počinioci nasilja koriste kako bi naškodili, uplašili, ili “kaznili” osobu sa iskustvom nasilja.
Osobe sa iskustvom nasilja za prisilnu kontrolu kažu da je nekad dovoljan samo pogled, riječ, zvuk, nešto što bi samo oni primjetili i razumjeli. Ako je počinioc ranije koristio silu ili nam naudio na bilo koji način, to je dovoljno da nam zaprijete da ako ne učinimo šta i kako oni traže, mogu nam ponovo nauditi na iste ili gore načine. Ovo ponašanje pruža poruku da naše potrebe i želje nisu važne, da smo manje vrijedni, i da je naša dužnost da pratimo zahtjeve počinioca nasilja.
Prisilna kontrola obuhvata razne oblike nasilja i kontrole kako bi uspostavili moć nad drugom osobom i oblikovali ih kako žele. Emotivni uticaj prisilne kontrole je izuzetno snažan i utiče na naš koncept o sebi i uvjerenja o tome šta i kako možemo postići. Stvara osjećaj inferiornosti prema partneru/ki i dominira našim životom, ruši nam samoupuzdanje i nezavisnost, te troši naše resurse i kapacitete.
Prisilna kontrola može se nastaviti i nakon prekida veze, posebno korišćenjem prijetnji od institucija, finansijskom kontrolom, i korišćenjem djece za nanošenje bola i straha. Prisilna kontrola započinje polako i postepeno, i možda se ne dešava svaki dan, ali sačinjava izuzetno uticajan i štetan sistem po drugu osobu.