Kako nasilje funkcioniše?

"Krug" ili "ciklus" nasilja predstavlja vizuelno objašnjenje situacije nasilja i toga kako se nasilje održava.

U partnerskim odnosima to obično izgleda ovako:

Važno je upamtiti da se situacije nasilja nikada ne dese iznenada, već nakon izgrađenog snažnog odnosa i sa neravnotežom moći, iz čega se teško udaljiti. Dodatni aspekt koji otežava udaljenje iz nasilnog odnosa jeste to što partneri nisu "potpuno loši". Naime, nasilni partneri su nekada "dobri" većinu vremena, zbog čega se pojedini incidenti nasilja lakše otpišu kao povremen loš dan ili gubitak kontrole usljed stresa, a ne kao istinski nasilno ponašanje. Možda smatrate da ako bi samo mogli da poprave tih 10% "loših" dana, veza bi bila savršena. Kada vam osoba koju volite obećava promjenu, naravno da u to želite povjerovati, pogotovo ukoliko je alternativa napuštanje dugoročnog i nekada lijepog, predanog odnosa, povratak u samački život, u turbulentnu porodičnu sredinu, ili u potpuni nedostatak socijalne podrške i finansijske stabilnosti. Faza zatišja može trajati godinama, i istinski izgledati kao stabilan i zdrav odnos. Međutim, ciklus se uvijek ponavlja, i tokom vremena postaje sve kraći i kraći, sa sve manje zatišja i pomirenja. Svi ti "dobri" dani su metod zadržavanja žrtve u odnosu izgradnjom povezanosti, jer niko ne bi trpio partnera koji je svakodnevno nasilan, i ova ponašanja dozvoljavaju da se nasilje održava i vremenom eskalira.

Jedan od najopasnijih perioda u nasilnom odnosu je pokušaj napuštanja istog odnosa. Kada nasilnik osjeti da gubi moć nad žrtvom, često dolazi do znatne eskalacije manipulativnog ponašanja, prijetnji, ili nasilja. Nasilje se takođe često pogoršava kada žrtva zatrudni ili po porodu, i mnoge žrtve se odluče na prijavu nasilja tek kada se ono odražava i na dijete/djecu.

Točak moći i kontrole (naslovna strana) je koristan alat u razumjevanju obrasca nasilnog i zlostavljajućeg ponašanja, koje nasilnik koristi kako bi uspostavio ili održao kontrolu nad žrtvom nasilja. Često je jedan ili više nasilnih incidenata praćen raznim drugim oblicima nasilja koje je teže prepoznati. Ipak, oni zajedno sačinjavaju obrazac zastrašivanja i kontrole u odnosu.

Često se čuju pitanja poput “A zašto je trpila toliko?” ili “Što jednostavno ne ode?” i na to nudimo sljedeće odgovore:

• U nasilju je prisutna neravnoteža moći i dominacija nad žrtvom, ona se osjeća nemoćno i previše uplašeno da rizikuje veći bijes nasilnika pokušajem odlaska. Snažne emocije i traumatična iskustva mijenjaju način na koji naš mozak i psiha funkcionišu, stoga nije ispravno očekivati “svrsishodno i logično” postupanje od terorisane osobe
• Nasilje je proces koji uključuje postepenu eskalaciju nasilnog ponašanja i izolovanost od izvora podrške
• Nasilnik je mogao tokom produženog perioda postepeno uticati na percepciju drugih o žrtvi, njenoj ličnosti i njenom psihološkom stanju, čime stvara nepovoljnu sredinu koja ne bi vjerovala žrtvi ili bila spremna da joj pomogne
• Žrtva sa nasilnikom provodi mnogo vremena, i u njihovoj vezi postoje i lijepi momenti, te je moguće da ne prepoznaje ozbiljnost situacije i ne osjeti da je pod rizikom. Lijepi i dobri dani su možda većina njihove veze, te je usljed tog većinski skladnog odnosa teško posmatrati partnera kao nasilnika i vezu kao toliko lošu da je treba napustiti.
• Žrtva nasilja možda nema ili ne vidi postojeće izvore podrške, finansijski je nestabilna ili izolovana, plaši se odmazde ukoliko napusti odnos, ili nema pristup resursima za izlazak iz nasilja
• Nasilje nanosi iznimnu psihološku i emotivnu štetu koja može rezultovati u osjećanju zbunjenosti, beznađa, bespomoćnosti, nepovjerenja i straha, što uključuje nepovjerenje u zaštitu institucija, a pogotovo kada je nasilnik neko ko prividno ima prijatelje ili veze sa policijom ili pravosudnim organima
• Nasilnici koriste raznovrsne metode terorisanja koje, pogotovo udružene sa traumom, ostavljaju ozbiljne posljedice na emotivno i psihološko stanje žrtve, koja možda i sama ne vjeruje u svoju realnost, sumnja u sopstvene percepcije, vjeruje da je kriva ili nekako izazvala nasilni događaj, ili da je potrebna nasilniku ili u još većoj opasnosti ako mu se suprotstavi
• Reakcije društva su često izuzetno nepovoljne i postoji sklonost ka okrivljavanju žrtve - Čak i kada žrtva izlazi iz nasilja često naiđe na snažnu osudu društva, optužbe da laže ili preuveličava iskusvo nasilja, pitanja koja doprinose ponovnoj traumatizaciji ili ispitivanja “kako je sebi dopustila tako nešto”
• Medijsko izvještavanje o žrtvama nasilja i femicida stvara dodatnu sumnju i skrivanje. Mistifikovanje nasilja kao “monstruoznog i neobjašnjivog čina”, opravdavanje nasilnog čina kao “izazvanog ljubomorom” ili “pod napadom bijesa” česta je pojava na našim prostorima. Mizogonija u izvještavanju i umanjivanje odgovornosti nasilnika predstavljanjem žrtve kao provokatora, kao i izvještavanje o femicidu nakon prijave nasilja, dovodi do oslabljenog povjerenja u organe pravde i članove zajednice kao spremnih da podrže žrtvu
• Nije svako nasilje vidljivo. Ne-fizičke vrste nasilja mogu podjednako terorisati i kontrolisati žrtvu nasilja, a istovremeno ih je teže dokazati nadležnim organima. Uz postojanje implicitne ili eksplicitne prijetnje o fizičkom ili seksualnom nasilju u slučaju prijave ili pokušaja razgovora o nasilju, žrtve su manje spremne na prijavu, bilo usljed straha od počinioca ili brige da nadležni organi neće vjerovati ili ih neće adekvatno zaštititi.
• Nasilje nekada ne prestaje kada osoba napusti nasilan odnos. Možda se prijetnje nastavljaju, javlja se proganjanje, dolazi do prekršaja mjere zabrane prilaska i daljih napada ili eskaliranog nasilja radi odmazde, kao i prijetnji o “oduzimanju” djece.

Nasilje je svjestan i ponavljan čin u svrsi održavanja nadmoći i dominacije nad žrtvom, i nasilnici su naši poznanici, prijatelji i članovi porodice, a ne izolovani čudovišni stranci. Zbog toga je važno razumijevanje nasilja i preispitivanje naših sopstvenih predrasuda - Kako bi smo bolje podržali žrtve, i lakše prepoznali nasilnike.