Nasilje, kao i druga krivična djela, većinom počinjavaju muškarci bez obzira na rodni identitet žrtve. Statistički podaci često pokazuju da između trećine i polovine žena iskuse neki oblik nasilja tokom života, a posebno između 15. i 25. godine. Iako se taj broj sam po sebi čini prilično visok, važno je imati na umu da nedostatak dugoročnog javnog rada na destigmatizaciji i edukaciji o rodno zasnovanom nasilju znači i manje prepoznavanje i prijavljivanje istog, te su prave cifre nasilja nepoznate i vjerovatno mnogo veće nego što mislimo. Da li to znači da žene ne mogu biti nasilnici ili da su svi muškarci skloni nasilju? Naravno da ne, i navedena ponašanja i načini razmišljanja i ophođenja odnose se na sve nasilnike, bez obzira na rodni identitet. Nasilje je problem nečijih ličnih vrijednosti i uvjerenja, a ne njihovog psihološlog sklopa ili nekog deficita. Nasilnici postoje uprkos crtama ličnosti, potiču iz dobrih i loših djetinjstava, mogu biti mačo tipovi kao i naizgled nježni muškarci oslobođeni od patrijarhalnih vrijednosti. Nasilje nije proizvod nečije emotivne povrede ili nerazvijenih vještina nošenja sa osjećanjima, već potiče od njihovog ranog društvenog odgoja. Često su prisutna modelovanja ponašanja (od strane roditelja, muških uzora ili vršnjaka) prema ženama ili perceptivno manje moćnim osobama, koja uče ove buduće nasilnike da je loše postupanje prema drugima njihovo pravo i ispravan način ophođenja.
Nasilnici obično smatraju da su njihove potrebe najvažnije, i da imaju pravo na nečiju potpunu pažnju, brigu, ljubav, i službu. Oni partnere/ke ne gledaju kao kompletno i kompleksno ljudsko biće, već ih u početku često idealizuju kao savršena bića koja će ispuniti sve njihove potrebe. Nakon nekog perioda, kada se partner/ka pokaže kao normalno ljudsko biće, koje ima svoje želje, motivacije, i potrebe, a koje nisu nužno uvijek u skladu sa prohtjevima nasilnika, započinje postepeni porast manipulativnog i nasilnog ponašanja. Važno je zapamtiti da je nasilje svjesna odluka počinioca i da on sam snosi odgovornost za svoje potupke.
Nasilnici imaju svjesnu sklonost ka odabiru “dobre žrtve”, odnosno pomno biraju i razmatraju potencijal za ostvarivanje nadmoći i nasilja nad specifičnom individuom. Često se govori kako osobe koje su preživjele nasilje u djetinjstvu kasnije traže poznato u intimnim vezama i tako se ponovo pronalaze u nasilnim odnosima, međutim važno je upamtiti da su nasilnici ti koji traže, prepoznaju, pa uvlače potencijalne žrtve u lažni osjećaj sigurnosti koji se onda postepeno gradi u iziskivanje kontrole i moći. Štaviše, nasilnik će rado u nekom trenutku iskoristiti vaše prethodno iskustvo nasilja kako bi opravdao svoja ponašanja, govoreći možda da ste samo paranoični zbog starih iskustava i sada bespravno optužujete i njih. Niko ne ulazi u odnos sa željom da postane žrtva nasilja niti uživa u istom, dakle nasilnik je jedini odgovoran za ispoljavanje nasilnih tendencija i ciljano terorisanje žrtve.
Nasilje je posljedica nečijeg ubjeđenja da ima pravo na drugu osobu, izuzetno je kontrolisano i podlo, i nasilnici se predstavljaju kao žrtve, povrijeđeni, impulsivni, ljuti, nježni i neshvaćeni ili šta god im pomaže da održe fasadu misteriozne i nepredvidive osobe, čime dodatno zbunjuju žrtvu. Oni svoje postupke često ne vide kao “pravo” nasilje, jer vjeruju u svoja opravdanja i smatraju da su njihove želje bitnije od toga kako se drugi osjećaju. Oni će uvijek usmjeravati fokus na svoje osjećaje i potrebe, čime prikrivaju način na koji razmišljaju.
Sigurno ste čuli, bilo uživo ili u filmovima ili medijima, kako je neko “prosto izgubio kontrolu”. U slučaju nasilnika, čak i ako ubjeđuju druge da su izgubili kontrolu u situaciji pa nasrnuli na žrtvu, zapravo nikada nisu nepromišljeni, jer znaju tačno koliko mogu i žele povrijediti drugu osobu a da ne budu uhvaćeni ili ne prouzrokuju zaista ozbiljne i životno ugrožavajuće povrede. Čak su i njihova zaista impulsivnija ponašanja vođena istim stavovima.
Problem nasilja nije posljedica nečije nemogućnosti da adekvatno odreaguje na konflikt, već je njihova nasilnost ono što se odvija u pozadini, gradi konfilkte, i odlučuje kako će se sukob odviti. Nasilne osobe nisu nemoćne ili nesposobne da budu nenasilne, već ne žele da se odreknu moći i kontrole. Zbog ovih okolnosti tipični oblici psihološkog savjetovanja ili psihoterapije nisu adekvatni za rad sa počiniocima nasilja - oni ne dolaze do srži nasilničkog razmišljanja i motiva, i čak mogu služiti nasilniku kao potvrda opravdanosti njegovih ponašanja. Za funkcionalnu rehabilitaciju ili pronalazak srži nečijeg nasilja je potreban program za rad sa počiniocima koji spovode za to posebno obučeni i opremljeni pomagači.
Nasilje se održava tako što nasilna osoba koristi raznovrsne tehnike kako bi postepeno slomili žrtvinu sliku o sebi, njihova uvjerenja o svom partneru, njihovoj vezi, pa čak i o realnosti. Kombinacijom nepredvidivih ponašanja i reakcija održavaju žrtvu u konstantnom stanju konfuzije, a odmazdom za pokušaje suprotstavljanja maltretmanu ili pokušaje napuštanja veze kažnjavaju žrtvu i daju joj do znanja da ne može pobjeći niti imati moć ili uticaj u odnosu.Nasilje ne staje samo u odnosu sa žrtvom direktno, već se širi na krug njihove porodice i prijatelja. Naime, nasilnik ne staje na tihoj dominaciji unutar 4 zida, već kroz odabrane komentare i priče postepeno lomi i gradi novu sliku o žrtvi u očima njihovog okruženja. Ovakvim ponašanjem doprinose izolovanju žrtve od sistema podrške, grade bazu na kojoj se mogu diskreditovati potencijalne prijave nasilja, i manipulišu sliku o sebi u bilo kom kontekstu koji smatraju potencijalno korisnim za svoje ciljeve. Održavanju nasilja pridonose i društvene stigme, trivijalizacija nasilja, okrivljavanje žrtve, neadekvatna zaštita žrtava nasilja u vidu propusta nadležnih organa, kao i nedostatak informacija i jasno dostupnih resursa. Nepostojanje jasnih i objedinjenih statističkih podataka o broju i tipu prijava nasilja, rodnim identitetima počinitelja i osoba sa iskustvom nasilja, kao i preduzetim mjerama zaštite po prijavi nasilja, za teritoriju čitave Bosne i Hercegovine, dalje sakriva vidljivost porodičnog i rodno zasnovanog nasilja kao i mjera zaštite koje bi informisale i dale više pouzdanja u djelovanje državnih organa. Redovno i sistematično prikupljanje podataka takođe bi doprinjelo i utvrđivanju potrebnih i efektivnih politika za sprječavanje i borbu protiv rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici.
“Nevidljivo nasilje” odnosno forme nasilja koje ne ostavljaju fizičke tragove, često se ne shvataju kao “legitimna” ili “dovoljno loša” forma nasilja, teže su prepoznatljive od strane same žrtve kao i šire okoline, teže ih je dokazati organima pravde, a često ostavljaju jednako teške posljedice na fizičku i mentalnu dobrobit žrtve i eskaliraju u fizičke oblike nasilja koji tek tada postaju prepoznatljivi kao problem (a nakon što su već načinili dovoljno štete nad nečijom psihom i njihovom percepcijom o tome da li imaju podršku).
Mnoštvo postojećih nevladinih kao i državnih resursa za pomoć i podršku preživjelima nasilja nisu dovoljno dobro obučeni o poželjnom protokolu i procesu pružanja istih usluga osobi koja je iskusila nasilje, a na podržavajuć, informativan, i ne-retraumatizirajuć način, što, uz ostale prepreke, dodatno odbija ove osobe od prijave nasilja. Nebriga o potrebama i iskustvima osoba sa invaliditetom ili pripadnika manjinskih grupa takođe doprinosi umanjivanju ili otpisivanju nasilja koje proživljavaju kao nečeg “što je normalno za njih” što je posebno uobičajeno za osobe sa iskustvom nasilja unutar Romske zajednice. Nasilje nikada nije “nečiji običaj” niti bi smo trebali da žmurimo na brige i povrede načinjene nad bilo kojim članom našeg društva.