Depresija je poremećaj rapsoloženja koji se prepoznaje kada se osjećanja u vezi sa tugom i beznadežnošću nastavljaju tokom dugog vremenskog perioda (3-6 mj) i ometaju uobičajeni način života i stil razmišljanja. Može imati uticaj na vaše ponašanje i odnose sa drugim ljudima.

Depresiju može imati bilo ko, bez obzira na dob, stalež, rod, rasu, etničku pripadnost, ili religiju. Normalno je da preživjeli nasilja imaju osjećanja poput tuge, nesreće i beznađa, ali kada oni uporno opstaju tokom dužeg vremenskog perioda, to može biti indikator depresije.

Depresija nije znak slabosti niti nešto iz čega se prosto možemo “trgnuti”. Radi se o ozbiljnom poremećaju mentalnog zdravlja koji itekako utiče i na fizičko zdravlje, zbog čega je važno dobiti adekvatnu psihološku podršku i pomoć.

Kada da se obratim nekome za pomoć?
Ukoliko ova osjećanja ozbiljno utiču na vaše svakodnevno funkcionisanje i remete više aspekata vašeg života, vrijeme je da se obratite obučenom profesionalcu. Pomoć postoji i dostupna je. Više u odjeljcima Šta uraditi i Resursi .

Normalno je da osobe sa iskustvom nasilja imaju osjećaje anksioznosti, stresa, ili straha, ali kada ta osjećanja postanu izrazito snažna, traju više od par sedmica, i/ili remete vaš svakodnevni život, onda je možda došlo do pojave PTSP-a.

PTSP je anksiozni poremećaj koji može biti rezultat traumatskog događaja. Možda ste čuli za ovaj termin u kontekstu vojnika i iskustava u ratu, ali on se odnosi na osobe koje su preživjele bilo kakvu vrstu izolovane ili ponavljane traume, uključujući nasilje. Preživjeli možda osjećaju neobična osjećanja stresa, straha, anksioznosti i nervoze, što je sasvim normalno s obzirom na to šta su proživjeli. Kod PTSP-a ova osjećanja su ekstremna i mogu prouzrokovati da se osjećate kao da ste kontantno u opasnosti, što otežava svakodnevno funksionisanje.

Iako svi mogu reagovati drugačije, ovo su glavne karakteristike PTSP-a:

• Ponovno Proživljavanje: Osjećaj kao da ponovo prolazite kroz traumatična dešavanja, flešbekovi, noćne more, ili intruzivne misli.
• Izbjegavanje:Namjerno ili nesvjesno mijenjanje ponašanja kako bi izbjegli situacije koje podsjećaju na traumatično dešavanje, ili gubitak interesa za prethodno voljene aktivnosti i druženja.
• Hiper-pobuđenost: Osjećaj kao da ste stalno “na ivici”, problemi i teškoće u spavanju, lako se uplašite ili “trzate”, ili sklonost čestim, naglim i snažnim emotivnim reakcijama.

Intruzivna misao podrazumijeva nagle i neželjene misli, slike, impulse, ili želje koje se spontano pojavljuju ili ih izazovu neka iskustva iz okoline. Ove misli su obično uznemirujuće i često protivne našim vrijednostima i moralima, zbog čega i jesu neprijatne.

“Flešbek” je kada se sjećanje na proživljenu traumu javlja uz osjećaj kao da se upravo ponovo dešava. To znaći da se osoba osjeća kao da se nasilje/napad u tom trenutku iznova dešavaju. U tim trenutcima je teško ostati povezan sa realnošću, i možda se čak osoba osjeća kao da je počinioc fizički prisutan. Isprva se mogu činiti potpuno nepredvidivo i nasumično, jer ih mogu pokrenuti relativno normalna i uobičajena čulna iskustva, kao na primjer nečiji miris ili ton glasa.

Ovo je normalan odgovor na proživjenu fizičku ili seksualnu traumu, i postoje koraci koje možete preduzeti da se iznesete sa stresom flešbeka:

• Kada shvatite šta vam se dešava, recite sebi da prolazite kroz flešbek. Podsjetite se da je nasilje/napad prošlo i da ste preživjeli.
• Dišite. Unosite spore i duboke udahe, stavljajući nježno šaku preko stomaka. Trebalo bi da vidite da vam se šaka pomjera ka vani pri udahu, i ka unutra pri izdahu. Kada smo u panici, naše tijelo započne plitke i brze udahe, zbog čega se osjećaj panike samo pogoršava. Duboko disanje je važno kako bi stabilizovalo nivo kiseonika u našem organizmu i pomoglo da se brže izađe iz anksioznog stanja.
• Pokušajte se vratiti u sadašnji trenutak pomoću vaših čula: Pogledajte oko vas, napravite listu stvari u prostoriji, prebrojte boje ili količinu predmeta oko vas. Udahnite neki miris koji vam je prijatan ili utješan, ili se fokusirajte na mirise koje osjetite u prostoriji. Slušajte zvukove oko vas, ili upalite muziku. Pojedite ili popijte nešto, fokusirajte se na ukus. Dodirnite i držite nešto hladno, poput komada leda, ili toplo poput šolje vrućeg čaja, ali pazite da vas ovi predmeti ne povrijede i ne nanesu neugodnost.
• Prepoznajte šta bi vam pomoglo da se osjećajte bezbjednije. Umotajte se u deku, ili otiđite sami u sobu i zatvorite vrata. Uradite bilo šta što vam pomaže da se osjećate sigurno.
• Javite se osobi od povjerenja ili obučenoj osobi za podršku kada na to budete spremni

Možda bi mogli spriječiti pojavu budućih flešbekova i anksioznih ili paničnih napada identifikujući znakove upozorenja ili okidače: Iako se nekada čine kao da se pojave iz vedra neba, njima prethode fizički ili emotivni znakovi upozorenja. To mogu biti promjene u raspoloženju, pritisak u grudima, ili naglo znojenje. Ako postanete svjesni ovih ranih znakova mogli bi vam pomoći da se lakše nosite sa njima ili ih i zaustavite. Okidači mogu biti neki čulni osjet, emocionalno sjećanje, podsjetnik na traumatični događaj, ili nepovezano ali stresno iskustvo. Pokušajte prepoznati iskustva koja su okidač za vas, i ukoliko je to moguće, napravite plan kako da izbjegnete ili podnesete susret sa okidačem, u čemu vam mogu pomoći obučena lica.

Preživjeli nasilja često pate od narušene slike tijela koja se može odraziti na njihove navike u ishrani. Neki preživjeli koriste hranu kako bi se nosili sa teškim osjećanjima i povratili osjećaj kontrole, ili umirili inače preplavljujuća osjećanja. Ovakva ponašanja pružaju kratkoročno olakšanje ali mogu dugoročno i ozbiljno narušiti nečije zdravlje. Postoje tri glavna tipa poremećaja ishrane, a moguće je i imati drugačije poremećene navike u ishrani koje ne spadaju u neke od ovih.

• Anoreksija (anorexia nervosa) - karakteristične su restrikcije u jedenju ili izgladnjavanje koje prouzrokuje obilne gubitke na tjelesnoj težini i zdravlju uopšte, zajedno sa nepotrebnim vježbanjem i fizičkim aktivnostima usmjerenim na mršanje
• Poremećaj prejedanja (binge eating disorder) - karakteristično je prejedanje ili unošenje veoma obilne i nekontrolisane količine hrane bez obzira na normalne signale sitosti ili gladi
• Bulimija (bulimia nervosa) - Karakteristični su ciklusi prejedanja praćeni izbacivanjem hrane putem povraćanja ili korišćenja laksativa.

Poremećaji ishrane su raznoliki, ali ovo su neki od znakova upozorenja koji nam mogu pokazati da nešto nije u redu:

• Dramatičan porast ili pad tjelesne težine
• Preokupiranost hranom, kalorijama, i dijetama
• Kreiranje pravila i kategorija hrane koju žele i ne žele jesti
• Nošenje izrazito vrećaste odjeće i skrivanje tijela
• Požutjeli, oštećeni zubi, neprijatan dah (usljed nagrizanja zubne cakline stomačnom kiselinom)
• Česte posjete kupatilu oko obroka
• Hladne ruke ili snižena tjelesna temperatura
• Odbijanje da jede u javnosti ili pred/sa drugima
• Rituali tokom obroka poput produženog i obilnog žvakanja, sjeckanje hrane na vrlo sitne zalogaje, guranje hrane po tanjiru.

Poremećaji ishrane su kompleksni i mogu se pojaviti kod osoba koja nisu iskusile nasilje, i za oporavak od njih je potrebna pomoć profesionalaca. Posebno su ranjive djevojke, ali javljaju se i kod muškaraca koji su preokupirani vježbanjem i fizičkim izgledom, ili se možda bave poslovima poput plesa, modelinga i sl.

Namjerno samopovrjeđivanje je kada ljudi sami sebi nanose fizičke povrede ili neprijatnosti, obično u privatnosti i bez suicidalne namjere. Neke osobe koje su preživjele seksualne napade, ili druge oblike traumatičnih dešavanja, mogu koristiti samopovrjeđivanje kako bi se lakše nosili sa teškim i bolnim osjećanjima.

Česte forme samopovrjeđivanja su:

• Griženje
• Nanošenje opekotina ili izlaganje izuzetno vrućim ili hladnim okolinama/stvarima
• Siječenje bilo gdje po tijelu
• Udaranje po tijelu
• Čupanje kose/dlaka
• Grebanje i kopkanje po koži

Samopovrjeđivanje nije nužno znak upozorenja za suicid, ali može biti znak da je neko preživio ozbiljnu traumu. Možda pokušava da umanji bol, da se snažnim osjetima uzemlji, osjeti trenutak otpusta, ili uspostavi osjećaj kontrole. Nažalost, ovaj osjećaj olakšanja je često kratkoročan i brzo prolazi, pa se želja za samopovrjeđivanjem vraća, podstičući ciklus samopovrjeđivanja koji može prouzrokovati ozbiljnu fizičku štetu, infekciju, i povremeno životno ugrožavajuće medicinske probleme.

Šta da uradim ako razmišljam o samopovrjeđivanju?

• Napustite prostoriju u kojoj se nalazi predmet koji bi koristili za povrjeđivanje. Ukoliko ovo nije moguće, sklonite predmet negdje gdje vam nije vidljiv dok poriv ne prođe
• Kontrolišite svoje disanje. Dišite duboko i polako, pokušajte brojati do 5 dok udišete, zadržati udah 3 sekunde, pa brojati do 5 dok polako izdišete. Ponovite ovo 5-10 puta.
• Izađite napolje i prošetajte, opišite sebi (u sebi) sve što vidite sa mnogo detalja. Ukoliko ne želite biti sami, pozovite osobu od povjerenja i objasnite im da vam je ovo potrebno.
• Pišite. Zapisujte šta osjećate i o čemu razmišljate. Nekima ovo pomaže da prođu kroz teško vrijeme, drugima pomaže da pišu o nečemu što su radili ili planovima za vikend, ili o nečemu čemu se raduju.
• Pošaljite nekome poruku, o bilo čemu. Možete osobi od povjerenja napisati kako se osjećate ili razgovarati o nečemu što se čini nevažno. Važno je da okupirate ruke, a kontakt sa voljenom osobom ili prijateljem vam može pomoći da prebrodite ovaj trenutak.
• Crtajte po sebi sa proizvodima za šminku ili henna bojom, ukrasite dijelove tijela na kojima bi inače stvarali povrede.
• Otiđite na topao tuš ili kupku, ali prvo uklonite žilete u tom prostoru. Ostanite u tušu/kadi dok poriv ne prođe.
• Lagano trljajte ledom dio tijela gdje bi se inače povrjeđivali.
• Cijepajte novine, časopise, ili karton u što manje moguće parčiće.
• Obratite se obučenom profesionalcu kada se za to osjetite spremni.